Već na prvi pogled u noćno nebo uočavamo da su zvijezde različitog sjaja.

Kako opisujemo sjaj zvijezda? Što je to prividni i apsolutni sjaj (ili magnituda)? Kako opisujemo sjaj ne-zvjezdanih objekata?

Prividni sjaj zvijezda

Sve zvijezde ne sjaje jednakim sjajem - neke su sjajnije, a neke slabijeg sjaja. Prividnim sjajem zvijezda opisujemo koliko je zvijezda sjajna na našem nebu, ne uzimajući pritom razloge njenog jakog ili slabog sjaja - tj. udaljenost i stvarnu količinu isijanog svjetla. Prividni sjaj zapravo govori o tome koliko svjetlosti dođe u naše oči, a ne govori ništa o tome koliko zvijezda zaista isijava svjetlosti. Osim izraza "prividni sjaj", ponekad se koriste i termini "prividna magnituda" i "prividna zvjezdana veličina".

Prvi je (129. godine p.n.e) zvijezde po sjaju podijelio starogrčki astronom Hiparh. Hiparh je zvijezde podijelio u 6 razreda pri čemu je one najsjanije svrstao u 1. razred, a one jedva vidljive u 6. razred. Zvijezde čiji se sjaj razlikuje za jednu magnitudu imaju omjer sjaja 100^1/5 (peti korijen iz 100, oko 2.512).

Ova je klasifikacija zvijezda modernizirana tek u 19. stoljeću kada su skali magnituda su dodane i vrijednosti izvan opsega 1 do 6, te decimalne vrijednosti, pa je zvijezdi Vega pridjeljena magnituda 0, a Siriusu, najsjajnijoj zvijezdi na nebu, magnituda -1.5. Sunčev sjaj je magnitude -26.7, Mjesečev (za punog Mjeseca) -12.5, a Venera može doseći -4.4. Najslabije zvijezde koje u idealnim uvjetima ljudsko oko može vidjeti su magnitude 6.5 (za prosječno dobar vid), a najslabiji objekti ikad snimljeni svemirskim teleskopom HST magnitude 30. Dvogledom promjera objektiva 50 mm možete vidjeti zvijezde do 9. magnitude, a amaterskim teleskopom s objektivom promjera 114 mm do 12. magnitude.

Apsolutni sjaj zvijezda

Zvijezde mogu biti sjajne iz dva razloga: zato što zaista zrače mnogo svjetlosti ili zato što su nam blizu. Koja je od dvije zvijezde sjajnija mogli bi procijeniti tek kad bi obje bile na jednakim udaljenostima. U tu svrhu se uvodi pojam apsolutnog sjaja zvijezda (oznaka: M) koji je definiran
kao prividni sjaj koji bi zvijezda imala kada bi bila udaljena 10 parseka (32.6 svjetlosne godine). Apsolutni sjaj nazivamo još i "stvarni sjaj", "apsolutna magnituda" ili "apsolutna zvjezdana veličina". Samo uspoređujući
apsolutni sjaj zvijezda možemo procijeniti koliko je neka zvijezda zaista sjajna.

Zvijezde koje vidimo na noćnom nebu nalaze se na međusobno vrlo različitim udaljenostima. Suncu najbliža zvijezda, Proksima Kentaura, udaljena je 4.2 ly (svjetlosne godine), ali je vrlo slabašna sjaja (11. magnitude), pa ju je nemoguće vidjeti golim okom. Najsjanija zvijezda Sirijus (-1.5m) svoj status može zahvaliti svojoj blizini (8.6 svjetlosnih godina), jer bi s udaljenosti od 10 parseka izgledala mnogo manje sjajno (1.35 magnitude).
Zvijezda Rigel (u Lavu) ima prividnu magnitudu 4.85, a kada bi je, sa stvarne udaljenosti od 1500 svjetlosnih godina, doveli na 10 parseka sjajila bi magnitudom -8.

Sjaj nezvjezdanih objekata

Sjaj nezvjezdanih nebeskih objekata (koji nisu točkasti kao zvijezde) također se izražava magnitudama (veličinama) pri čemu se uzima u obzir ukupna svjetlost koju daje pojedini objekt. Ovaj podatak može zavarati jer
se raspršeni izvor svjetlosti teže zamjećuje od točkastog, pa je Andromedinu galaksiju teško zamijetiti uz svjetla grada iako je njen ukupni sjaj (3.4m) skoro jednak sjaju Megreza (3.3m), najslabije od 7 glavnih zvijezda Velikog
Medvjeda. Razlog tome je što su dimenzije Andromedine galaksije na našem nebu čak 3° x 1° (za usporedbu: promjer Mjeseca je 0.5°). Kod nezvjezdanih objekata se ponekad računa i površinski sjaj koji govori koliki je ukupni sjaj jedne kvadratne lučne minute. Prosječni površinski sjaj Andromedine galaksije iznosi 12.6 mag/sq arcmin (12.6 magnituda po kvadratnoj lučnoj minuti).